O cesti

Auto je plovio cestom
glatkom poput ulja
i na nasipima ceste
bilje je gorjelo na žegi
kolovoza

poput mene
kojega nezaštićenog blizu Kopra
preplavi zabrinutost
kad ne osvrćući se natrag
rekoh sebi da je konačan iskorak

u Novo. U Novo
u Novo ponavljao se slogan
osuto - gdje je potrošnja!
sloboda. U međuvremenu moj je otac
spremao bačve za berbu

rujansku, a moja majka odmahivala
neutješno glavom
misleći na auto što juri. Ako
je točno - a jest točno - da se život
svejedno nastavlja, zašto je onda

taj dan označen crvenim
u kalendaru. Morski povjetarac
nosio je kosu moje žene, kao
nijedan drugi vieta, i pulsko ju je sunce
bojilo maslinama i suhim grožđem.

Istarski me svijet uvijek
očaravao, svojim seoskim žiteljima
i u gradovima, svojom suhom zemljom i jakim vinom
svojom oskudnom vodom i svojim
govorima i sazrelim

pršutom. Ah, sjećaš li se one krčme
tako drage gdje se kroz dim uz svjetiljke
raspravljalo o lijepim ženama politici i o
nama, kojima nije bilo skroz jasno
kamo poći kad opijenosti bude

nestalo. Nešto je u tom postojanju bilo
istinito, bilo je život! Vjerovalo se i osjećalo ono
što se govorilo
na svim jezicima, i kretnjama ako nije bilo dovoljno.
Jedine granice - sada shvaćamo - bili smo mi

ali znali smo ih prijeći.

No i ona pitanja koja smo si od samog
početka postavljali, ona dvojba
koja će nas do smrti pratiti
i neće nam dati mira neće nam dati mira,
bila su mukotrpna. Nesposobni smo

pronaći pravu mjeru: ili ovdje
ili tamo, kao da se o vječnom ratu
radi. I sati, dani mjeseci
godine prolazili su kao moj auto
iz koraka u korak, osim dnevnog

običnog tijeka. Trebalo je i treba
nešto herojsko, što ne bi bilo
nepotpuno, što ne bi bilo krik
očajnika. Uvjetovani poviješću,
odjeveni u mitološko ruho i strahove

iz davnine, odalečujemo se na svaki znak
pravičnosti. Ravnoteža nije naša
vrlina: stoga jučerašnja uvreda tišti
s gledišta sutrašnjice, a današnjica je
vrlo burna. Burnost skroz

nagonska, nerazborita
nada li se urođenoj dobroti
čovjeka. No
ima li smisla? Ima li smisla imati povjerenja
u ono što u srcu nosi vjerujući

da je na strani pravde
u svakom slučaju. Pravedna je zemlja koja daje
ono što se sije, iz čega izvlačimo
nužne zaključke. Crta
obzora uvijek je ista: neuhvatljiva

nedostižna, makar smo je
izabrali za cilj. Ali možda da, možda
ćemo baš tamo poći kad zasviraju
trublje, možda ćemo baš tamo naći
žuđeni spokoj. I tako

moj auto plovi po glatkoj cesti
i daleko daleko je zemlja koja me
othranila, mučaljiva
skromna u svojoj ljepoti, biju je
bura i sunce vječni.

Nijedan korijen ne može nas prikovati za tlo
Predgovor zbirci Nelide Milani

Egzodusi su se zavukli u mračnu dušu XX. i potonjeg stoljeda. Uzrokuju ih, uvijek, ratovi koji su, osim što izazivaju golema uništenja i korote, redovito uzrokovali nezaustavljive seobe mnoštva ljudi. Tako, ako se prvi svjetski rat ograničio na to da prouzroči “tek” šest milijuna izbjeglica i prognanika, drugi je, izravno ili posredno, uvjetovao seobu čak šezdeset milijuna ljudi, koji su gotovo svi bili prisiljeni da se isele van granica svojih država, pritisnuti razlozima koji su bili ovisni ili neovisni o njihovoj volji.

I u velikom prevratu čudesne 1989. godine također su presudnu težinu - još jedanput - imali egzodusi, kao posljedica prevratničkih događaja koji su se ticali posebice istočne Europe i dobrog dijela Balkanskog poluotoka.

Ljudi su letede drvede.

I najgorostasnije, najrazgranatije, najčvorastije drvede bilo je nekod majušna sjemenka nošena vjetrom. Prizemljilo je negdje, razbilo skučenu opnu kako bi se upustilo u pustolovinu klijanja u nepoznatoj zemlji. S vremenom i uz dobru dozu srede pustilo je korijenje i uspjelo u gostoljubivim tlima iskazujudi svu svoju krepku prirodu. Poput drveda, i mi ljudi imamo krila i korijene. Prva žila, hraniteljica, jest pupkovina. No potom cijeli život nastavljamo puštati korijenje, nevidljive niti koje nas nerazmrsivo povezuju s milim osobama, s onima koji nas znaju prepoznati i podržati kad nam prijeti neka opasnost. Stoga u dobru i u zlu živimo u spletu tananih korijena, u našem društvenom tkivu koje je neka vrsta naukove mreže. Ponekad nas, međutim, ta mreža steže gotovo do gušenja, osipase kao pletivo uslijed gnusnih i postojanih nepravdi, uslijed poniženja prenošenih iz naraštaja u naraštaj. I tada se kao jedino rješenje pričinjaju bijeg, napuštanje znanih obala, polazak i smiono kockanje s nepoznatim. Iseljenje može biti dragovoljno, ali zato ga se ne duti manje prinudnim i prisilnim. Činimo ono što “osjedamo” da moramo učiniti, slijededi svoj nagon, um, srce, iako to često podrazumijeva da moramo izvršiti bolne odabire, koji svejedno očituju smjelost vlastitih djela.

Jer nijedan korijen ne može nas zanavijek prikovati za tlo. Naše noge, oslobođene svih spona, mogu poletjeti prema dalekim i začudnim obzorima, mogu nas zauvijek odnijeti daleko od mjesta u kojemu smo se slučajno rodili.

Razgolideni, naši korijeni, ili ono što preostaje od njih, postaju bolno ranjivi i treba puno vremena, treba srede i dobrostivosti drugih kako bismo ih mogli opet pustiti u novo tlo i osjetiti kako “nadolaze neovisni razvitci”.

I tu je kraj homerskoj tradiciji. Iz njega proistječe preobrazba “negativnog” u “aktivno negativno”. Odisej se više ne može, kao u mitska vremena, vratiti na Itaku kako bi našao nedirnutu “nepalsku jelu” u “starim dragim sutonima”. Nemogude je vratiti se Penelopi, bolje je ostati s nimfom Calipso.

Odnosi sa zavičajem mogu se tada osloniti na sporadične kratke povratke. Poput onih Roberta Dobrana, koji očiju širom otvorenih na nepregledan obzor rabi krila i korijene kako bi prelazio granicu nomadskom ustrajnošdu, a popudbina mu je odbijanje neprihvatljivog i prihvadanje bludnje, tjeskobne i čarovite.

Ali odnosi se mogu osloniti i na spisateljsko umijede, mogudnost koju udaljenost ne može oduzeti. Izgnanstvo pjesnika, bilo nametnuto, iskano, željeno ili hinjeno, gotovo je književno-povijesni topos, dapače vrlo često preduvjet je pjesnikovanja. Obitelj je brojna, obitelj pjesnika koji odašilju životnost i nadu u očajanju. Bili isključeni iz povijesti i/ili uronjeni u duboku nepatvorenu povijest, njihova je poezija sveopda metafora izgona iz raja, tjeskobe izvlaštenja i izgnanstva, rođenja i uskrsnuda: od Ovidija do Dantea, od Klopstocka do Heinea, od Joycea do Ezre Pounda, od Foscola do DerekaWalcotta, od Josifa Brodskog do Czeslawa Milosza, od Xue Dija do Jamshida Mushkanija, od Dennisa Brutusa do Abu Salme, fizički i kulturni displacement osjetno utječe na obilježja umjetničkog izražavanja. Štoviše, bolno fizičko otuđenje često se pretvara u još življi poticaj k jasnodi znaka. Suština udaljenosti između onog što više nije i onoga što još nije i što, možda, nikada nede biti, previranje između čežnje i očekivanja u “odsutnosti koja leluja u zraku poput željeznog klatna” - da parafraziramo turskog pjesnika Nazima Hikmeta - uzdižu se do sveopde dimenzije u kojoj se odvija život pjesnika i u kojoj plamti pregnude njegove stvaralačke modi - gotovo ostvarujudi prirođeno nagnude izgnaničke poezije - da se suprotstavi anomiji, ravnodušnosti, zatiranju, koroti, smrti. Evo onda riječi iz koje brizga smisao života. Riječ se ne predaje, ona nastavlja postojati i kad je čovjeku zanijekano pravo građanstva. To je riječ-zemlja izmaštane domaje, ili barem “dvojnog zavičaja”, koja priskače u pomod bidu oboljelom od identiteta. Ona utjelovljuje misaoni svijet izgnanika i okončava njegovo izgnanstvo.

Mnogo je istine u tvrdnji da rodna gruda ima životvornu snagu. Istra što zavodi, očarava, čara očituje se životnom i pjesničkom snagom te trajnom tananom čežnjom u Dobranovim stihovima. Neovisno o svemu, to je njegova zemlja i njegova ljetina, njegovo izvorište i njegov nutarnji svijet.

U izgnaniku je neizbježno u zasjedi retrospektivni mehanizam koji prati nit metafore i slijedi ljubav, život, vrijeme, cestu, dušu, raspadanje, iskupljenje, sudbinu, povijest, snove… To je oblik “dubokog otpora” pjesnika, to je pokušaj ponovnog stvaranja napetog i podvojenog odnosa s majkom, u kojemu se smjenjuju poistovjedenje i odmak, želja za postojanošdu i nužnost odalečenja. Ali to je i pokušaj sprege dvaju iskustava, nastojedi preobraziti proces prilagodbe u proces stvaralačkog kulturnog doprinosa.

Između dvije želje, izgnanik ostaje čovjek propitivanja.

In acqua scribere
In acqua scribere Pogovor Srđe Orbanida

Nakon “debuta” sa zbirkom Implosioni (2001.), koja se kolebala između poimanja poezije kao težnje k jednoj metafisici bivanja i skretanja u “slobodnostihovani” eksperimentalizam i koja je očitovala dovosmislenu reverzibilnost njegove pjesničke imaginacije, spremne da iščezne u temama koje pretresa s duboko naglašenom iskrenošdu i kontroliranim izričajem, pjesnički itinerar Roberta Dobrana nastavio se prema dnevničkoj poeziji u zbirci Esodi (2003.), gdje se izlomljeni i impresionistički stih obogaduje profinjenim iskanjem stilističkog savršenstva i željom da se vlastiti izraz uzdigne do velike izražajne djelotvorne snage i bogatstva.

Dobranov neovisni kulturni i građanski duh, koji ga je učinio jednim od glavnih tumača tegobe novih naraštaja talijanske nacionalne zajednice i oštroumnim promišljateljem intimnog pucanja, loma i nepostojanosti međuljudskih odnosa u suvremenim kulturnim kontekstima, predstavlja onaj intelektualni podtekst na kojemu autor profilira misao vodilju sveg svojega djela: sukob između javnog, kolektivnog Ja, u kojemu gruba vulgarnost proživljenog uranja svoje korijenje u žalosnu situaciju idealne, kulturne i civilizacijske praznine s kraja i početka tisudljeda, i privatnog Ja, kojemu je povjerena misija iskupljenja ljudskosti kroz nadilaženje nepostojanosti vrijednosti u suvremenu svijetu.

Iz nje proizlazi “intimno” disidentstvo pjesnika, koji izbjegavajudi konfliktualnu fragmentaciju svoje, “izgubljene”, generacije uranja u kontemplaciju “uvrijeđena svijeta”, intelektualne i moralne drame suvremenog egzistencijalnog individualizma i posveduje se, onstran svakog oblika romantične idealizacije, intenzivnoj unutarnjoj pustolovini u spontanom odvijanju duševnog života.

Premda i u ovoj zbirci Dobranova poezija čuva odjeke pjesničkih ugođaja i iskustava iz zbirke Implosioni, ipak ovaj put napetost njegovog pjesničkog imaginarija stavlja se u službu tananog prozivanja polarnosti između izolacije pojedinca i koruptivnog djelovanja velikih kolektivnih zbivanja. Zahvaljujudi peomišljenim razvitcima njegove poetike, očišdene u ovoj prigodi od svih nepostojanih i nemirnih duševnih stanja koja su bila u osnovi prethodnih introspektivnih implozija, Dobranova zbirka nalazi u postupnom egzorcismu kaosa jedinu alternativu turobnom i očajnom pesimizmu koji svejedno izvire iz cjeline zbirke.

Obilježen snažno evokativnim, gotovo hipnotičkim učinkom, njegov pokušaj, unaprijed obilježen i osuđen na nepopravljivi neuspjeh da uvede u kaotični metapsihološki tijek, postižudi kozmički sklad u kojemu, parafrazirajudi pjesnika, budnih očiju snovi se potčinjavaju volji, dobiva novu dimenziju i sve neosobniji oblik, preobražavajudi se u apstraktni završni račun konkretnog egzistencijalnog iskustva koji u Dobranu ostavlja duboke tragove. Jedinstvenost duboko proživljenog vlastitog itinerara neprilagođenog, “drukčijeg” čovjeka pruža pjesniku mogudnost da se slobodno upusti u složenu i integralnu rekonstrukciju pojma izolirane i otuđene osobnosti, u potrazi, ali možda i u bijegu od autentičnih veza sa skrivenim dubinama “podvojivog” i podvojenog Ja.

U tom smislu egzodusi koji daju naslov zbirci nisu drugo doli prostorna, zemljopisna povlačenja pred ako ne ugašenim onda jedva tinjajudim nekod nemirnim težnjama k promjenama, koje gase humanističke vrijednosti dovedene u pitanje degeneracijom “arkadijskog sna”. Logika neprekidna traženja rezolutnih formula konačnog razrješenja rascjepa između čovjeka i jednog fizičkog i simboličnog “Ovdje” pojmljenog kao agresivnog, koji izjeda, dovodi Dobrana da traumatično iskusi svekoliku podložnost ljudskog lažnim istrošenim mitovima nekog neodređeno kozmopolitskog “Drugdje” koje postaje struktura što uvjetuje misao. Fizički se naposljetku povukavši od Ovdje Drugdje, Drugdje postaje Ovdje, a Ovdje postaje Drugdje i eto onda novog povlačenja, ovaj put pjesničkog. Eto onda Egzodusa, razočaranog pokušaja bijega u drukčiju i očaravajudu stvarnost, ponovnog simboličnog prisvajanja izgubljenog raja.

Kroz originalnu sekvencu 31 pjesme, koje su sve naslovljene po obrascu antičkih i srednjovjekovnih ogleda i ujednačene kompaktnim i preciznim stilom, koji se može povezati s neomodernističkim iskustvima, Egzodusi odražavaju te višestruke uznemirenosti i brige koje prožimaju Dobranov duhovni univerzum i osjedajni mikrokozmos te njegovu etičku zabrinutost. Stoga nije slučajno da su najdojmljivije one lirike u kojima Dobran uspijeva presaditi u brazdu svog pjesničkog polja senzibilnost racionalno usmjeravanu preobražavajudi zbirku u zbirku refleksija u stihu.

Obilježene naizgled tradicionalnom metrikom i rečeničnim ustrojstvom te leksikom često hotimično prisnim i jednostavnim, koji međutim cilja na rafiniranu muzikalnost, pjesme u Dobranovoj zbirci bistre su, ali intrinzično složene. Dobranova sposobnost da fizički osjeti jezik i smisaonu slojevitost daje konzistentnost njegovom traganju za novim izražajnim obrascima. S malobrojnim vještim i smionim potezima, poglavito na ravni pojmovnog svojstva jezičnoga znaka, Dobran uspijeva utisnuti u svoje pismo odmjerene i ublažene tonove, prikladne spoznajnoj funkciji njegove zbirke. Njezino lirsko tkanje, nastalo iz stapanja tajnih prostora kulturnog sjedanja, tajnih kontekstualnih određenja, racionalne modi znaka i iskonskog nagona tvorbe znakova, preplavljeno je značenjima i pozivima, aluzijama i reminiscencijama i silinom dojmova koje prenosi, ritmički je odmjereno tananim psihološkim i podsvjesnim nijansama jezičnog izričaja, srodnih pjesnikovom duhu, koje su dodatni elementi kohezije lirskog tkiva.

Istančan i skeptičan duh, primjer slobodne misli i intelektualnog pregnuda, Dobran s Egzodusima, unatoč njihovom prividno “istarskom” kontekstu, nije se zatvorio u ozračje skučene zavičajne kulture: njegovo “razgolideno mislede srce” iskazuje proturječne poticaje jednog vremena, koji se opsesivno ponavljaju u njegovoj poeziji i koji nude ključ za razumijevanje krize generacije kojoj i sam pripada, demistificirajudi njezino jednolično i osiromašeno ponavljanje izblijedjelih obrazaca spoznajnog i socijalnog imperativa.